tvoje mjesto je tamo gdje su tvoji snovi!!

Nas ponovni susret sam zamisljala u nekoj tvojoj dalekoj zemlji, a zemlja vise nije tvoja, nit si ti vise ti. Mozda ti i ne nedostajem, ali ostavio si neizbrisiv trag. Nema nas. Nije nas nikad ni bilo. Mi nismo nikad postojali, izuzev u nasoj masti. Zvuci koje smo culi su u masti. Mi smo masta. Ruzno je kada te bace u realnost, jer prije nego sto se snadjes, shvatis da si mrtav. Ubise te tudje ruke koje su se htjeli docepati onog sto si ti ostvario. Dijete, bori se. Na okrutnost se nemoj navici, ali ne smijes dopustiti da te svaka zloba ponovo iznenadi. Nemoj dozvoliti da dva puta zapnes za isti kamen. Vjeruj u dobro, ali ne zaboravi da se u svakom dobru nalazi zlo i to nemoj zamijeniti s onim da se u svakom zlu nalazi i pokoje dobro. Nauci razliku, da bi znao razlikovati! Vjecito ces biti ucenik. Ne dizi se visoko, grana te moze dobro udariti po nosu. Dijete, obecaj mi da ces se cuvati! Nikad nemoj prestati vjerovati u ljubav. Zaista postoji! I neki prijatelji su neprijatelji-nazalost, i kada se to ispostavi, prezivi! Prezivljavaj! Nasi snovi se sada razilaze. Kada ti bude potrebna ruka spasa, za moju se neces moci uhvatiti. Vise ne. Nastavi sam, i kada me budes dozivao, neces me moci dozvati. I jos te molim- san nemoj nikada izjednaciti sa stvarnoscu jer ces se tad izgubiti. Odoh, idi i ti. Ne osvrci se na ono sto je bilo, nit na ono sto je moglo biti. Ne mari za mene.... Idi, voli, idi, gazi putem koji si pronasao. Sada se sve brise. Ostavljam ti milion raskrsnica, biraj! Svaki put je koban, biraj manju bol! Dijete, tvoj andjeo te sada ostavlja. Shvatices i oprostit ces mu jednog dana. Sad si bijesan i ljut i tuzan..znam. Proci ce. Razumjet ces i oprostit mu. Ali ne jos. Njegovu pomoc neko drugi treba, a ti si hrabar, samo nastavi. Tvoje suze ce sunce dotaci i one ce ispariti. Dijete, znam da nisi nikad bio sretniji no sto si bio dok te nadgledao. I znam da bol koju sad osjecas zbog gubitka, nikad nece nestati, ali ti si mudar-razumjeces. Andjeo sad od tebe oprost trazi. Smogni snage, oprosti mu..idalje te voli, ali ovdje zastaje. Nece biti vise tvoja vodilja. Oprosti mu molim te. Voli te i zato mu oprosti. Molim te.............oprosti mi.

I zvijezde medju ova cetri zida veceras sijaju. Ne bojim se svjetlosti koja dolazi, u meni je jos vjera da nije lazna. Primice se, nece mi izmaci iz vidokruga. Pratim je-dolazi mi! Sjena bescilja vodi me. Zidovi su poceli tamniti! Ti mi nedostajes. Ti koji tek trebas uci u moj zivot-beskrajno mi nedosatjes! Zid se odronjava! Nije me strah! Nek puca, nek se lomi! Svjetlost mi zasljepljuje oci, ali cu se uskoro navici! Dobrog se vise bojimo nego zla. Zlo je zlo! A Dobro..nikad ne znamo kad je uistinu dobro! Zid puca, ti se nazires negdje iz daljine! Vidim te tamnog, umornog..kofere spustas. Jesam li ja tvoj cilj? Jesi li ti moja sloboda? Jesi li ti moj beskraj? Da li si mozda moja nada? U beznadju provedoh dane, ocekujuci Nekog! Neko ce pokucati na vrata. Danas ostajem kuci, u nadi da ce me izbjeci! Neko koraca dugim, teskim koracima. Njegovi koraci odjekuju. Pogled mu umoran, kao da vjecno putuje i bas na mom pragu zastade. Prje nego sto nastavi, moram ti reci jos par rijeci. Sivilo iznad nas nas jede. Pomalo gricka, pa kad ne ostane nista dolazi po nas. Vodi nas svojim putem, bira gdje pripadamo. Dolazi neocekivano! Znamo da ce doci, ali nikada nismo spremni za odlazak! U tebi sam pronasla covjeka, ali je bilo previse osoba-nisam znala koja od njih si uistinu TI! Onaj s maskom? Ili bez nje? Lovac ili plijen? Mozda otkrijem ko si u iducem zivotu Izvinite, neko mi je pokucao na vrata, idem otvoriti. Vracam se ubrzo...... By: A.B

I gledam kako gledaš oko sebe. Analiziraš svakog čovjeka u svojoj blizini, pa i ono dijete što se jedan tren smije, drugi plače. Ne znam šta tražiš, šta pokušavaš pronaći. Da li u ljudima tražiš dobro, ili svim silama pokušavaš naći mane. Bojiš se kontakta. Bilo kakvog. Ispijaš čaj i razmišljaš-kad će kraj? Pomjeriš stol-nervira te. Smiješ se ironično, i u sebi misliš: „ Ima'l kod nas šta normalno?“-stol za kojim sjediš klima se pri svakom pokretu, kao da će se svakog trena srušiti. Kafić poluprazan, posmatraš ljude- svi u istom položaju, svi isto gledaju-negdje u daljinu, umorno, da li misle isto o čemu i ti? Samo igra djece, njihov smijeh, vrisak, buka...rasprštava tišinu odraslih. Niti si dijete niti odrastao. Razmišljaš kao odrastao čovjek igrajući se još uvijek svojim igračkama. Koliko će još dugo tvoje igračke biti tu? Koliko će one još biti tvoje? Kada će doći vrijeme kada će ti zauzimati mjesto, te ćeš ih morati odstraniti kako bi imao mjesta za knjige, za stvari koje će ti biti najpotrebnije? Pališ cigaretu, ispuštaš dim, misliš: „ Koliko ću vas dugo još morati gledati?“. Ispijajuću čaj shvataš kako je tvoj život gorak, kao taj crni nezaslađeni čaj! Podižeš obrvu, umoran si i tvoj izraz lica postaje identičan njihovim, i shvatiš da si i ti samo čovjek, zarobljen u neizbježnom gradu od kojeg pokušavaš pobjeći. Misliš: „Imaću bolji život!“ Zadnji dim cigarete. Svoje djetinjstvo ne poznaješ, a sad ti kažu: „Budi dijete, uživaj“- a ti već odrastao. Gasiš cigaretu, ispijaš zadnji gutljaj. Ideš. Put te zove. Pakuješ svoje igračke u veliku kutiju. Ostavljaš ih negdje, gdje ćeš ih moći zaboraviti, gdje ih više nećeš naći. Spremaš se za ono što treba doći, već davno najavljeno. Sretan put! By: A.B.

Niti jednu crtu lica ne prepoznajem. Odakle poticem? Poticem li uopste? Gdje je moje izvoriste, moje usce?Pritoka nemam. Gdje nestadose crte s lica. Svaka je oznacavala jednu uspomenu, jednu kob, jednu utjehu. Gdje je nestalo moje lice? Hodam slijepa, sta nacinise od mene! Preteske misli vucem za sobom, odoh u Nigdje, ako zelis potrazi me tamo, ukazace ti se onaj pravi put, neces pogrijesiti. Ako krenes za mnom, jer mislis da moras, prevarices se, sebe ces u smrt otjerati, jos da te upozorim prije nego sto krenes..ne kreci! Jeli te nekad tama zagrlila?jesi li slijep vidio blijesak, i kreno za njim iako ga ne vidis, i ne znas gdje je? Jesi li molio za izlaz iz neizlaznog? Jesi li volio? Jesi li bio povrijedjen? Znas li kako je kad gubis glas dozivajuci spas, a svi su nijemi? Znas li kako je zeljeti nesto novo, a bojati se pokusaja,i onda opet ostajes sam i usamljen, do ponovne sanse, da ponovnog propustenog pokusaja!? Bojim se zavrsiti ovaj krug, jer me strah da se on nikad nece zavrsiti! Svoje lice ne vidim, ruke krvare od grozota od kojih se pokusah odbraniti, svaki pokusaj jos jedan neuspjeh. A svaki put mi se cini da se protiv nevidljive zvijeri borim. A zvijer se vraca na staro mjesto. Mozda dolazi po ostatke. Gdje je lice? Nit mrzim,nit volim, bojim se svoje ravnodusnosti! Odoh usnit san, mozda usnijem rjesenje! By: A.B.

U malom svijetu realnosti, u velikom svijetu maštanja, počinje moj život. Tu počinje moja bolest, moj izgubljeni um u nedostižnom traganju za dostižnim..za mnom. Tu, u mojoj poremećenosti skriva se nešto tajno, što ubija. Samoća i zidovi su jedina odbrana, ali i napad..mene same. Zid samoće i zida postaje sve manji, suzbija se, sužava. Podudariće se, tek tad će nastati gušenje. U mom mozgu se odvija previše scena. Moje misli se svađaju, prepiru jedna s drugom. Misli su mi razbacane. Moram naći djeiće. Moj um to ne podnosi više. Tajna tajna idalje svoju mrežu plete, a ja moram sastavljati djeliće djelića raštrkanih po mozgu. Skupljam, sabirem, ništa se ne uklapa, hoćeli djelići nekad postati dio? Trče, ganjaju jedna drugu. Prestižu jedna drugu, a niti jedna misao ne uspijeva biti izrečna. Puno toga za reći. Nema vremena. U shvatanju kako vrijeme brzo prolazi, da ima sve manje vremena za vrijeme, ono prolazi, izmiče, gubi se tiho, neprimjetno nestaje. Ti koji nećeš ovo vidjeti, da li si pomislio na mene, da li si se pokajao? Da li si želio ispraviti svoju grešku? Da li si me želio izbrisati? Ja sam Greška, i to me čini. Pronađoh se na tren, prije nego što shvatih da sam se opet izgubila, izgubih se u vremenu i prostoru, u tebi. Težak je put, a ovaj trud uzaludan, jer svaki moj korak za sobom nosi hiljadu posljedica, pa kako doći do cilja? Previše zapinjem. Trebam prestati sa bitkom, bezuspješna je, a kako znati da me i na cilju ne čeka isti put? Ko zna zašto mislim na tebe, i ko zna zašto više nemam gdje, ni komu. Ruka smirena, srce lupa, skupljam hrabrost, doći će uskoro taj čas, doći će zora kad ću shvatiti. Mjesec već dugo spušta zavjesu na Sunce, prekriva svjetlost svjetla svojom svjetlošću tame, ali zora ubrzo sviće. Zastor će se jednom morati podići, a tad i ja. Glas je prigušen, nisam ljuta. Ovo nije ni tuga ni bijes. Ti si moja sreća, i moje razočarenje, a ja tvoja greška. Da nisam kopala, ne bi ovako boljelo. Nekad- moja tuga, tvoj žal, sada- moja tuga, tvoja sreća. Vratila bih se sebi da mogu, ali moje tijelo nije moje, duša je moja, ali je izgubljena. Nemam hrabrosti, kukavica sam, ne mogu... Zavjesa se diže..konačno. Sunčevi zraci me peku, prže..gorim, bez osjećaja boli se topim. Zašto tek sad dolaziš, kad sam se uspravila...Zašto sad? By:A.B.